Grad danas

Područje Grada Velike Gorice prostire se na površini od 328,66 km2 i zahvaća Turopoljsku nizinu, dio Posavine i Vukomeričkih gorica.

S brojem 63.000 stanovnika za područje Grada i samim naseljem od preko 30.000 stanovnika, Velika Gorica zauzima šesto mjesto u Republici Hrvatskoj.

Velika Gorica je najveći i najznačajniji grad Zagrebačke županije, grad mogućnosti, grad mladih, grad velikog povijesnog i kulturnog nasljeđa, grad ekološki očuvanog okruženja, grad urbane jezgre i prelijepe ruralne okolice.

Grb i zastava grada

Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, na 5. sjednici održanoj 22. srpnja 1997. godine, donijelo je Odluku o grbu i zastavi Grada Velike Gorice.

Grb Grada Velike Gorice ima oblik srcolikog štita. Na crnom polju je srebrni bik (tur) koji drži srebrnu turopoljsku vijećnicu s crvenim krovom, gore desno su tri zlatne šestokrake zvijezde, lijevo srebrni polumjesec.

Zastava Grada Velike Gorice pravokutnog je oblika s mjerom duljine stranice dva prema jedan. Zastava je crvene-bordo boje s grbom Grada Velike Gorice u sredini na sjecištu dijagonala. Grb je obrubljen zlatno-žutim rubom.

Dan grada

Dan Grada Velike Gorice obilježava se 13. prosinca, na dan sv. Lucije, zaštitnice Turopolja. Istog dana i Plemenita opčina turopoljska tradicionalno održava svoje godišnje spravišče (izbornu skupštinu).

Programi uz Dan Grada održavaju se tijekom tjedna u koji kalendarski spada Dan sv. Lucije. U te programe uključuju se gotovo svi subjekti društvenog života grada.

Javna priznanja

Od 2006. godine Grad Velika Gorica prigodom obilježavanja Dana Grada dodjeljuje javna priznanja. Javna priznanja su: Povelja Grada velike Gorice za životno djelo, Nagrada Grada Velike Gorice i Počasno građanstvo Grada Velike Gorice.

Povelja Grada Velike Gorice je najviše javno priznanje Grada koje se dodjeljuje fizičkim osobama za životno djelo na svim područjima gospodarskog, kulturnog, sportskog i društvenog života od značenja za Grad Veliku Goricu.

Nagrada Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića dodjeljuje se za iznimna dostignuća u proteklom jednogodišnjem ili višegodišnjem razdoblju na području društvenih djelatnosti.

Nagrada Grada Velike Gorice “Krčka vrata” dodjeljuje se za iznimna dostignuća u proteklom jednogodišnjem ili višegodišnjem razdoblju u gospodarskim djelatnostima, razvitku grada i unapređenju kvalitete života građana.

Nagrada Grada Velike Gorice s likom Nikole Škrlca Lomničkog dodjeljuje se za iznimna dostignuća u proteklom jednogodišnjem ili višegodišnjem razdoblju za doprinos razvitku demokratskih političkih institucija, aktivnog građanstva, lokalne i mjesne samouprave i političke kulture.

Nagrada Grada Velike Gorice “Zlatna turopoljska podgutnica” dodjeljuje se za iznimna dostignuća u proteklom jednogodišnjem ili višegodišnjem razdoblju u jačanju ugleda i promociji Grada Velike Gorice u zemlji i svijetu.

Počasno građanstvo Grada Velike Gorice. Počasnim građaninom Grada Velike Gorice može se proglasiti fizička osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva i ugleda Grada Velike Gorice, njegovog odnosa s drugim gradovima u zemlji i inozemstvu te za razvoj Grada ili pojedinih njegovih djelatnosti.

Povijest

Povijest Turopolja

Na povijesnoj i političkoj karti Velika Gorica prvi put spominje se 1228. godine kao sjedište župe. Otada do danas prolazila je burnu povijest nošena na krilima mjena u širem i užem okruženju. Od turskih najezdi, preko borbi s velmožama, pregovora s kraljevima i banovima, do svjetskih i lokalnih ratova koji su je činili dijelom različitih država i državnih uređenja, Turopolje i Velika Gorica mijenjali su se, ali i uvijek ostajali svoji. Često u povijesti Turopoljci su bili posljednja obrana Zagreba – od turskih osvajanja do Domovinskog rata u kojem su dali veliki doprinos, ne samo na Kupi kao posljednjoj obrani glavnog grada, već na svim ratištima diljem Hrvatske.

Prapovijest

Plodna dolina rijeke Save pružala je, i pruža, idealne uvjete za život. Pulsiranje rijeke, koja je tijekom stoljeća mijenjala tok, odražavalo se na izbor mjesta stanovanja, odnosno njegov značaj tijekom povijesti.

U razdoblju neolitika ili mlađeg kamenog doba (6. – 5. tisućljeće prije Krista), na položaju Gradišće kod Starog Čiča, stočari i poljodjelci izgradili su prve zemuničke nastambe. Od tog doba tradicija naseljavanja, tj. života, na Gradišću traje, vjerojatno, sve do dolaska rimske civilizacije. Pripadnici korenovske kulture na Gradišću izrađuju posuđe za pripravu i čuvanje hrane, kamene polirane sjekire, kamene nožiće, strelice, strugala, žrvnjeve, utege za mreže, koštane igle itd. Posuđe je ukrašavano, uglavnom, urezanim trakastim ukrasom (dvije ili tri paralelne crte). Korenovska kultura pripada velikoj skupini srednjoeuropske linearnotrakaste keramike.

Eneolitik ili bakreno doba (4. i 3. tisućljeće prije Krista) povezuje se s početkom formiranja indoeuropskih plemenskih zajednica. U to je vrijeme na ovom prostoru prisutna lasinjska kultura (Novo Čiče i Dubranec), dok se s istoka, dolinom rijeke Save, širi vučedolska kultura, čiji su ostaci pronađeni na lokalitetu Gradišće kraj Starog Čiča. Pripadnici vučedolske kulture potpuno su ovladali vještinom proizvodnje bakra. Vučedolska je kultura poznata po maštovitim i vrlo kvalitetnim keramičkim proizvodima, često potpuno prekrivenim ukrasima.

Brončano doba (2200. – 750/700. g. prije Krista) obilježeno je proizvodnjom brončanog oružja, oruđa i nakita, te intenzivnim razvojem metalurgije, trgovine i obrta. Ranom brončanom dobu (2200 – 1600. g. prije Krista) pripadaju nalazi keramike iz Starog Čiča – rijetko ukrašena keramika vinkovačke skupine, te keramika ukrašena licenskim stilom. Licenska se keramika rasprostirala na velikom prostoru srednje Europe, a ukras se izrađivao utiskivanjem konopa ili nazubljenog kotačića na stijenku nepečene posude. Osnovni oblik licenske kulture bio je vrčkuglastog tijela i ljevkastog vrata s ručkom koja je spajala tijelo i vrat. Pojava ove keramike objašnjava se seobama stočara u ranom brončanom dobu.

Kasno brončano doba ili razdoblje tzv. kulture polja sa žarama (urnama) traje od 1300 – 750/700. g. prije Krista. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, a odlikuje ih obred spaljivanja mrtvih im pokapanje ostataka u žarama (urnama), s prilozima nakita, oružja i oruđa. Na ovom je prostoru to razdoblje obilježeno kulturnim skupinama Virovitica (13. st. prije Krista) i Zagreb (kraj 13. te 12. i 11. st. prije Krista). U 10. st. prije Krista do završetka kasnog brončanog doba ovdje žive nositelji kulturne skupine Velika Gorica, koji su razlučeni na temelju arheoloških nalaza iz nekropole Visoki brijeg u Velikoj Gorici. Jedna od zanimljivosti ove nekropole su kuglaste žare (urne) s okruglom rupom koju neki autori tumače kao vezu sa zagrobnim svijetom – prolaz kroz koji je duša mogla izaći i ući. Kao prilozi u grobovima nađeni su brončani mačevi, koplja, šuplje sjekire, noževi itd.

Sredinom 8. st. prije Krista širi se halštatska kultura – počinje željezno doba Europe. Latenska kultura mlađe faze željeznog doba dolazi do izražaja pojavom keltskih plemena u ovom dijelu današnje Hrvatske. Utjecaj keltske kulture postaje dominantan od kraja 2. do početka 1. st. prije Krista širenjem plemena Tauriska prema istoku.

Rimsko doba

Rimsko osvajanje Panonije, a time i uključivanje ovih krajeva u sustav rimske civilizacije, započinje u posljednjoj trećini 1. st. prije Krista. Panonija je bila nastanjena plemenima ilirske kulturne tradicije s više ili manje keltskih kulturnih elemenata. Zlatno doba Carstva započinje vladavinom Augusta (utemeljitelj carstva – vladao od 31. g. prije Krista – 14. g. poslije Krista), a završava u 2. st. poslije Krista za vladavine Marka Aurelija (161. – 180. g.). U tom je razdoblju i potpuno pokoreno područje na kojem je bila Andautonija (današnje Šćitarjevo), nakon gušenja ustanka u Panoniji i Dalmaciji (6. – 9. g. poslije Krista) što je učinio Tiberije (Augustov nasljednik).

Provala germanskih plemena 166. g. koja je opustošila Panoniju, bila je nagovještaj početka kraja Carstva. POkušajem cara Dioklecijana (284. – 305.) da gospodarski i upravno reformira državu nakratko se smiruju građanski ratovi i gospodarska nestabilnost. Njegove je reforme uspješno nastavio Konstantin Veliki (306. – 337.), čiji su nasljednici Carstvo podijelili na Istočno i Zapadno, ali nisu uspjeli zaustaviti nadiranje barabarskih plemena i sveopću nestabilnost, što je dovelo i do konačne političke i vojne propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. g.

Dolaskom Rimljana prvi put je urbanizirano međurječje Save i Kupe. Urbanizacija je provedena izgradnjom glavnog naselja na Savi i povezivanjem prostora sustavom cesta, puteva i mostova. Preko ovog područja Rimljani grade dvije državne ceste – jednu iz Akvileje, preko Emone (Ljubljane) za Sisciju (Sisak) i drugu iz Dalmacije, preko Siscije za Poetovio (Ptuj). Trasa prve ceste prolazila je kroz (današnje) Gornju Lomnicu, Petrovinu, Okuje, Mraclin i u Buševcu se spajala s cestom Siscia – Poetovio, čija je trasa bila Sisak, Sela, Dužica, Ogulinec, Buševec, Vukovina, Staro Čiče, Novo Čiče, Bapče, Šćitarjevo (Andautonija) i dalje prema sjeveru. Osim državnih cesta, na području Andautonije postojale su i lokalne prometnice koje su povezivale Andautoniju s brojnim manjim naseljima na području (današnjih) Veleševca, Turopoljskog luga, Buševca, Novog Čiča, Velike Gorice, Odre itd. u kojima su živjeli starosjedioci i kolonizirano stanovništvo. Andautonija je, kao savska luka i mjesto na značajnim državnim prometnim pravcima, od samog svog početka imala veliku stratešku važnost.

Ceste, ulice, kanalizacija, javne zgrade i stambena arhitektura Anadutonije građene su uglavnom od kamena koji je bio dovožen iz kamenoloma na Medvednici.

Najbolje sačuvan i istražen dio Andautonije predstavlja gradsko kupalište – terme, otkrivene u dvorištu današnjeg župnog ureda. Terme su bile jedan od neizostavnih sadržaja svakoga rimskoga grada, u kojima se, osim kupanja, odvijao i društveni život građana. Pojedine prostorije, koje su svojom estetskom dotjeranošću trebale poslužiti što ugodnijem boravku, imale su zidove oslikane fresko slikarijama ili obložene mramorom, a podove popločene opekom ili crno-bijelim mozaicima. Vrlo su dobro sačuvani i ostaci hipokausta – sustava podnog i zidnog grijanja u termama.

Smještaj teritorija Andautonije, odnosno položaj grada na važnim državnim prometnicama i rijeci Savi, te neposredna blizina centra provincije – grada Siscije, utjecao je na njezin nastanak, rast i razvoj, ali i na osjetljivost na destabilizaciju Carstva zbog unutarnjih nemira i barbarskih navala. U kasnoj antici mnoga stara središta, ako i nisu bila uništena, polako su se gasila, a organizacija života prilagođavala se novom dobu. Potkraj 4. st. započinje velika seoba naroda, pa bi se u tim događanjima mogao potražiti i početak kraja, ako ne i sam kraj Andautonije.

Ovo vrijeme velikih promjena završava oko 800. g. kad je Karlo Veliki uspostavio granicu zapadne europske civilizacije na rijeci Drini. Iz tog vremena potječu i nalazi strarohrvatskih grobova u Velikoj Gorici (otkriveni početkom 20. st.) i Novom Čiču (1962. g.), te vjerojatno i u Petrovini. U Velikoj Gorici, na položaju Visoki Brijeg, pored paljevinskih prapovijesnih i rimskih grobova, pronađeno je i pet ranosrednjovjekovnih grobova s kosturima. Osim bojnih sjekira, strelica, noževa, metalnih dijelova opasača i ogrlica od staklenih perli u grobovima su pronađene i posude za jelo i piće, što ukazuje na još uvijek jako prisutnu pogansku tradiciju u načinu pokapanja.

Navedeni ranosrednjovjekovni nalazi govore o prisustvu hrvatskog stanovništva na ovome području u vrijeme završetka formiranja zapadne europske civilizacije.

Plemenita općina Turopoljska

Oslobođenjem od služenja zagrebačkom kastrumu, banskim i kraljevskim ispravama, u 13. st. je na ovom prostoru formirana zajednica plemića na temelju slobodnog posjeda. Godine 1278. u Hrvatskom saboru propisano je običajno pravo i povlastice, a taj je statut Plemenite općine Turopolje 1279. g. potvrdio i kralja Ladislav IV. Prema tom statutu turopoljskim je županom mogao postati samo onaj kojeg su zajednički izabrali i odobrili turopoljski plemići. Takve izborne, odnosno glavne skupštine (spravišča) održavale su se na dan sv. Jurja, 23. travnja, a od početka 17. st. na dan sv. Lucije (13. prosinca). Turopoljsko plemstvo izvodilo je svoje porijeklo iz povelje hercega Bele (kasnije kralj Bela IV.) iz 1225. g. koja je sačuvana u potvrđenom prijepisu iz 1466. g. Povelja govori o podizanju braće Buduna, Ivana, Levća i rođaka u plemiće. Ovu povelju, kao i privilegije stečene tijekom 13. st. turopoljsko je plemstvo nastojalo obraniti, pa je tražilo kraljevske potvrde.

Početkom 15. st. počeli su upadi turske vojske na ovo područje, a prvi ozbiljniji upad u Turopolje zbio se 1422. g. u Petruševec i Rakitovec. Ponukani učestalošću osmanlijskih pljačkaško porobljivačkih upada turopoljski su plemenitaši odlučili izgraditi obrambenu utvrdu Lukavec, koja je, osim za obranu od Turaka, trebala poslužiti i za čuvanje dragocjenosti, imetka i važnih povijesnih dokumenata Plemenite općine.

Od sredine 16. st. intenziviraju se turski upadi na područje Turopolja, a jedan od najtežih bio je onaj 24. kolovoza 1556. g. Poučeni teškim iskustvima, te uvidjevši potrebu za slogom, godine 1560. predstavnici turopoljskog plemstva su pred zagrebačkim Kaptolom obnovili bratstvo, te je ustanovljen red izbora župana, sudbena vlast i nasljedno pravo.

Obnovljeno Turopoljsko bratstvo brojilo je 113 plemića, a 1570. g. pristupio mu je i slavni hrvatski ban Ivan Drašković sa svojim rođacima. Prestanak upada turskih postrojbi u Turopolje vezan je uz veličanstvenu pobjedu hrvatske vojske u bici kod Siska 22. lipnja 1593. g. Radi ojačanja svojih gospodarskih pozicija Velikogoričani su već početkom 17. st. od kralja tražili sajamske privilegije. Prvu takvu privilegiju dobili su 1602. godine, a drugu 1649. godine. Zbog velikih nereda i nemira tijekom priprema i održavanja turopoljskih spravišča i biranja župana tijekom prvih tridesetak godina 18. st. turopoljsko plemstvo je statutom bana Josipa Eszterhazyja iz 1736. g. izgubilo osobno pravo glasa, pa od tada pravo izbora župana i ostalih dužnosnika Plemenite općine imaju samo suci. Jedna od najvažnijih točki Eszterhazyjevog statuta bila je odredba prema kojoj su Turopoljci bili dužni u vrijeme mira držati na okupu stalnu plemićku vojnu četu od 120 ljudi, a u ratno vrijeme 300 ljudi. Upravo su te čete početkom 19. st. sudjelovale u obrani Hrvatske od Napoleonove agresije kojom je okupirano i Turopolje (1809 – 1813.). Nakon odlaska Francuza Turopoljci su obnovili svoju samoupravu sa sjedištem u Velikoj Gorici, a Hrvatski im je sabor iznova potvrdio njihova stara prava, uključujući i sazivanje spravišča, te izbor župana. Nakon završetka dugotrajne turske agresije, 17. i 18. st. bila su vrijeme obnove i izgradnje. Na području Turopolja grade se i obnavljaju crkve, kapele ali i javne palače. Turopolje je bilo žarište koje je koncentracijom izvorne narodne stvaralačke snage širilo svoj utjecaj na cjelokupno međurječje Save i Kupe gdje se tradicija gradnje drvenih crkava zadržala duboko u 20. st. Na ovom ih je području u 17. st. izgrađeno dvanaest, u 18. i 19. st. po šest, u 20. st. tri, a do danas ih je sačuvano samo jedanaest. Od zidanih crkava već 1642. g. izgrađena je u Šćitarjevu crkva sv. Martina Biskupa, oko 1714. crkva Gospe Snježne u Dubrancu, a 1779. crkva Pohoda Blažene Marije Djevice u Vukovini. Ubrzo po završetku obnove straog grada Lukavca (1750.) plemenitaši su započeli izgradnju znamenitog Turopoljskog grada koji je dovršen oko 1765. g. To je lijepa barokna jednokatnica visokoh krovišta s arkadnim trijemom u prizemlju, okrenuta prema gradskom parku. U vrijeme koje je prethodilo dolasku novog sustava, odnosno ukidanju plemstva i hrvatskom narodnom preporodu 1848. g. turopoljsko se plemstvo podijelilo. Jedan dio, pod vdstvom tadašnjeg župana Antuna Danijela Josipovića staje 1839. g. na stranu Mađara i ugarskog hegemonizma, a drugi se dio plemstva borio uz bana Josipa Jelačića i podupirao njegovu viziju Hrvatske. Na izvanrednom spravišču održanom 29. svibnja 1848. stari je župan smijenjen te je izabran Stjepan ml. Josipović pod čijim su vodstvom brojni Turopoljci sudjelovali 4. lipnja 1848. svečanom ustoličenju bana Jelačića. Stjepan ml. Josipović na župansku je dužnost biran sve do smrti (5. lipnja 1893.), a naslijedio ga je Ljudevit Josipović (unuk A. Danijela Josipovića) biran za župana do 1918. g. Od 1848. sjedište Plemenite općine nalazi se u Turopoljskom gradu (danas Muzej Turopolja) u Velikoj Gorici. Upravo u vrijeme županovanja Stjepana ml. Josipovića i Ljudevita Josipovića Velika Gorica i čitavo Turopolje doživljavaju uspon na svim područjima javnog života. Ubrzanom razvoju doprinijela je i izgradnja željezničke pruge 1862. g. na relaciji Zidani Most -–Zagreb – Velika Gorica – Sisak, kao i ranije uspostavljeni cestovni promet od Zagreba do Siska.

Na području velikogoričkog kotara, sredinom 19. st., točnije 1857. g. bile su 1.633 kuće sa 17.590 stanovnika, a u samoj Velikoj Gorici 74 kuće s 479 duša. Pedesetak godina kasnije, na prijelazu stoljeća, Velika Gorica već ima 1.220 stanovnika što je razumljivo jer je u navedenom razdoblju bila ne samo općinsko nego i kotarsko mjesto. U prilog sve jačeg urbanog razvoja i jačanja velikogoričkog gospodarstva govori i obnova župne crkve Navještenja BDM, koju je na molbu župana Ljudevita Josipovića restaurirao arhitekt i graditelj Herman Bolle. Obnova je dovršena 1893. godine.

Tijekom druge polovice 19. st. uređen je u Velikoj Gorici, ispred Turopoljskog grada, lijep perivoj, danas gradski park.Godine 1892. župan Stjepan ml. Josipović utemeljio je Pučku štedionicu, a njegov nasljednik Ljudevit Josipović zaslužan je za osnivanje podružnice Prve hrvatske štedionice u Velikoj Gorici. Postojanje i poslovanje ovih novčarskih ustanova doprinijelo je počecima razvoja industrije u Velikoj Gorici i mjestima oko nje. Već je 1894. zagrebački poduzetnik Filip Deutsch (sa sinovima) osnovao veliku poslovnu tvrtku, a nekoliko godina kasnije i dva parna mlina u Kurilovcu. Krajem 19. st. tvrtka je već imala proširene sve grane drvne proizvodnje i trgovine drvetom. Za zasluge u trgovini i veleobrtu (industriji) obitelj Deutsch 1910. godine dobija za sebe i svoje zakonite potomske plemstvo s pridjevom Maceljski.

U posljednjim desetljećima 19. st. veliku je građevnu djelatnost razvio Nikola Hribar, koji je u to vrijeme izgradio više zgrada i kuća u Velikoj Gorici, kao i škole u Velikoj Gorici, Dubrancu, Lomnici, Mraclinu, Novom Čiču, Velikoj Mlaki i Šćitarjevu. Radio je na restauraciji župnih crkava u Velikoj Gorici i Dubrancu, kao i na mnogim kapelama na području Turopolja i Zagreba. Izgradio je i dom Hrvatskog sokola u Velikoj Gorici.

O postupnom usponu Velike Gorice svjedoče i službena izvješća Zemaljske vlade u Zagrebu prema kojima je na području upravnog kotara Velika Gorica na prijelazu stoljeća djelaovalo 14 kulturno prosvjetnih društava s ukupno 467 članova. Među njima je na prvom mjestu Hrvatska čitaonica u Velikoj Gorici utemeljena 1885. godine. Treba spomenuti i pjevačko društvo “Lira” utemeljeno u Velikoj Gorici 1876. godine, Obrtnu zadrugu u Velikoj Gorici koja je poticala razvoj obrtničkih djelatnosti, te brojna vatrogasna društva, od kojih je prvo utemeljeno 1876. godine.

Sve ove činjenice nesumljivo svjedoče da je Velika Gorica već krajem 19. st. imala sva obilježja modernog hrvatskog grada, ali i iskustva uspona i padova koji su je pratili u njenom razvoju.

Kronologija 20. stoljeća

Stoljeće koje ostaje iza nas do sada je po mnogočemu posebno i znakovito. Velika Gorica je od malog seoskog trgovišta, od 2.871 stanovnika početkom stoljeća prerasla u grad od 31.614 stanovnika (1991.), dok danas s pripadajućim naseljima broji preko 60.000 stanovnika. U 20. stoljeću broj stanovnika u užem području grada Velika Gorica povećao se 11 puta, dok se na ukupnom prostoru udvostručio. Kroz jedno stoljeće živjela je u pet državnih zajednica Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, NDH, SFRJ i na kraju u samostalnoj Republici Hrvatskoj. U administrativno političkom smislu kao centar Turopolja bila je općinsko i kotarsko središte, te sjedište grada s 58 naselja. Pripadala je široj zajednici zagrebačkoj županiji, zajednici općina Zagreb, a u kraćem razdoblju ulazila je i u sam grad Zagreb, da bi konačno 1995. dobila status grada.

Posljednja tri desetljeća od 1970. do danas potpuno su izmijenili sliku dotad poznate Velike Gorice.

Politički razvitak: Na političkoj sceni najznačajniji pečat dale su stranke i pokreti na vlasti od HSS-a, ustaškog i komunističkog pokreta do modernog pluralističkog ustroja u samostalnoj Hrvatskoj. Mijenjajući državne okvire, građani velikogoričkog područja prošli su kroz dva svjetska i jedan lokalni -Domovinski rat, podnijeli velike žrtve na austro-ugarskim ratištima u prvom svjetskom ratu, zatim su se našli podijeljeni u drugom svjetskom ratu na strani Osovine pod Pavelićevim vodstvom i na strani antihitlerovske koalicije pod Titovim vodstvom, da bi konačno postigli apsolutno jedinstvo u Domovinskom ratu u obrani i uspostavi samostalne i neovisne Hrvatske. Proživjeli su stranu dominaciju, monarhističku diktaturu, kao i vladavinu dvaju totalitarnih režima ustaškog i komunističkog. Dali su doprinos u izgradnji današnje demokracije i uspostave državne i nacionalne neovisnosti.

Gospodarski razvitak: karakterizira razvoj nekoliko privrednih grana, poljoprivreda (zemljoradnja i stočarstvo), zanatstvo i obrtništvo, trgovina i industrija. Kao agrarni kraj bilježi razvoj i unapređenje poljoprivredne proizvodnje, zadrugarstva, razvoj stočarstva (govedarstva i svinjogojstva), sajmovanja, razvoj zanatstva i modernog obrtništva do industrije prerade drva, tekstila, metalne i druge prerađivačke industrije.

Razvoj infrastrukture: dinamičan razvoj velikogoričkog kraja kroz elektrifikaciju, dovršenu sredinom 60-tih godina, asfaltiranje svih prometnica, izgradnju moderne prometnice do Zagreba, uvođenje vodovoda i kanalizacije koji se šire prema vanjskim gradskim područjima, dovršena telefonizacija, izgrađen magistralni plinovod (1992. počela izgradnja). U području prometa bilježimo razvoj željezničkog, tramvajskog, autobusnog i zračnog prometa.

Prosvjeta: do polovine stoljeća došlo je do uključenja cjelokupne populacije u školsko obrazovni sustav koji je obvezan za sve do osmog razreda osnovne škole, ali su otvorene i perspektive srednjoškolskog obrazovanja mladih u Velikoj Gorici, kao i u obližnjem Zagrebačkom sveučilištu gdje se stječu najviša akademska zvanja. Otvorene su i neke druge neobvezne škole kao što su: stranih jezika, muzička, specijalni zavod te srednje: obrtnička, gimnazija, ekonomska i zrakoplovna.

Kultura: osnutak kulturnoumjetničkih društava, osnutak knjižnica i čitaonica, Narodnog sveučilišta, Muzeja Turopolja, RVG-a i dviju galerija.

Zdravstvo: prve ambulanate, gradska bolnica, od zdravstvenih stanica do modernog Doma zdravlja sa svim značajnijim dispanzerima u okviru kojeg je kraće vrijeme postojala i ratna bolnica u Domovinskom ratu.

Vjerski život: crkva i crkvene institucije u našem stoljeću bilježe s jedne strane vrlo dinamičan rast i razvoj, ali i polustoljetnu ateističku komunističku vladavinu koja je pokušala onemogućiti crkvu u njenoj povijesnoj religioznoj zadaći. U novije vrijeme uslijedila je intenzivna obnova i izgradnja sakralnih objekata, nastanak novih župa i župnih zajednica, te niza crkvenih manifestacija.

Turopoljska baština

Plemenita općina turopoljska

U srednjem vijeku pa sve do 18. st. prostor južno od rijeke Save do Kupe i Vukomeričkih gorica naziva se Zagrebačko polje (Campus Zagrabiensis). lako se u popisu crkava arhiđakona Ivana Goričkog spominje naziv ‘Campus Turouo’, naziv Turopolje upotrebljava se od 16. i prevladava od 18. st. U 13. st. izuzimanjem iz vojne službe zagrebačkom kastrumu, banskim i kraljevskim ispravama, na dijelu ovoga prostora formirana je zajednica plemića na temelju slobodnog posjeda. Običajno pravo i povlastice popisani su prvi put 1278. godine u Hrvatskom saboru, o čemu je ban Nikola izdao svečanu ispravu.

Ovaj statut Plemenite općine Turopolje potvrdio je kralj Ladislav IV 1279. god. Prema ovom statutu turopoljski župan mogao je postati samo onaj kojega će zajednički odobriti turopoljski plemići. Ovo se može smatrati prvim spomenom spravišća. Ovo izborno, odnosno glavno spravišće, održavalo se na dan Sv. Jurja, a od početka 17. st. na dan Sv. Lucije. Turopoljsko plemstvo izvodilo je svoje podrijetlo iz isprave hercega Bele (kasniji kralj Bela IV) iz 1225. god. sačuvane u potvrđenom prijepisu 1466. god. (Matija Korvin). Isprava govori o podizanju braće Buduna, Ivana i Levča i rođaka u plemiće. Ovu povelju i privilegije stečene tijekom 13. st. turopoljsko je plemstvo nastojalo obraniti, te je tražilo potvrde od kraljeva, a također ih je koristilo u obrani svoga plemićkog prava i posjeda. Sredinom 15. st. Turopolje se u ispravama počinje nazivati općinom. Pred zagrebačkim Kaptolom 1560. god. predstavnici turopoljskog plemstva obnovili su bratstvo. Ustanovljen je red izbora župana, sudbena vlast te nasljedno pravo. Statut je 1582. god. potvrdio Rudolf II. Osobno pravo glasa turopoljsko plemstvo je izgubilo 1735. statutom bana Josipa Eszterhaziya i regulatornim statutom Hrvatskog sabora iz 1749. god. Od tog vremena pravo izbora župana i drugih časnika imaju samo suci, odnosno predstavnici sučija. Godine 1737. kralj Karlo III podijelio je Plemenitoj općini grb i pečat. Tim povodom je izrađen i srebreni pečat. Do tada se na službenim dokumentima Općine upotrebljavali pečati pojedinih župana.

Grb se sastoji od modrog štita na kome je ovalna kula grada Lukavca, koju čuvaju dva vojnika u crvenoj odjeći. Iz dva gornja prozora vire dva topa. Na kuli je ruka s isukanom sabljom. Sa strana su joj polumjesec i tri šesterokrake zvijezde. Na štitu je okrunjena kaciga na kojoj stoji okrunjeni orao, koji u pandžama drži zastave Hrvatske i Slavonije.

Uprava Plemenite općine Turopolje je organizirana u dva kotara: Vrhovlje (montes S. Catherinae) i Polje (Campus). Svaki kotar sastoji se od manjih zajednica – sučija (iudicatuš). Sačinjavalo ih je jedno ili više sela. Na čelu sučijama bio je sudac (iudex). U Polju su bile sučije: Buševec, Velika Gorica, Mala Gorica, Hrašće, Kobilić, Kuče, Kurilovec, Donja Lomnica, Gornji i Donji Lukavec, Velika Mlaka, Mraclin, Pleso i Rakitovec; u Vrhovlju: Bukovčak, Cerovski Vrh, Cvetković Brdo, Dragonožec, Dubranec, Gustelnica, Prvonožina i Vukomerić. Na čelu Plemenite općine stajao je župan, kojemu je bio podređen podžupan za Vrhovlje, koji je vodio upravu Vrhovlja (birani su na spravišću na godinu dana), prisjednici koji su uz župana sudjelovali na sudu, bilježnik (brinuo se o spisima), tiskuš (brinuo se o gospodarstvu i o parničkim poslovima, prema ovim poslovima služba je razdijeljena na fiškuša i fiškala), lugar (brinuo se o općinskim šumama, pomagali su mu vojvode), kapetan (zapovjednik turopoljske vojne jedinice, banderija, koja je brojila oko 130, a u ratu 300 ljudi), kaštelan (čuvao grad Lukavec, stvari u njemu, zatvorenike, a pomagali su mu čuvari ili vratari), zastavnik (nosio turopoljsku zastavu), satrap, sluga, od 1749. godine, blagajnik (upravljao općinskom blagajnom) i kasnije odvjetnik.

Do 1474. god. općinske isprave izdavane su u Zagrebu, a 1479. god. izdana je prva isprava u Lukavcu. Isprave se isključivo izdaju u Lukavcu do 1552. god. kada je izdana prva isprava u Velikoj Gorici. Prva je utvrda bila, vjerojatno, drvena. Proširena je početkom 17. st. Prvo spravišće održano je u Lukavcu 1613. god. Tijekom 18. st. gradi se kamena utvrda – grad Lukavec. Iako su ovu utvrdu prisvajali i oduzimali pojedini velikaši, do 1848. god. u gradu se čuvaju važniji spisi turopoljskog arhiva i održavaju spravišća. Kako je ponajprije sagrađen kao obrambena utvrda i takav funkcionirao u vrijeme opasnosti od Turaka, sredinom 19. st. pretvoren je u stambeni objekt. Druga važna utvrda i općinska zgrada je turopoljški grad u Velikoj Gorici. Turopoljsko spravišće je 1614. god. odredilo da gradnja utvrde počne 13. ožujka. lako je kasnije dograđivana i pregrađivana, zgrada je dovršena prije 1634. god., kada se postavlja novi krov. Dobivši od Rudolfa II 1602. god. sajamsko pravo (tjedni i četiri godišnja sajma), Velika Gorica se razvija kao trgovište i upravno središte Turopolja. Zgrada u kojoj je danas Muzej Turopolja postala je sjedište Plemenite općine. U prizemlju je bio zatvor, a na katu velika dvorana za spravišća, prostorije za župana, bilježnika, blagajna i posebno osigurana prostorija u kojoj je bio smješten arhiv Plemenite općine. U vrijeme dolaska novog sustava, odnosno ukidanja kmetstva i hrvatskog narodnog preporoda,1848. god. turopoljsko plemstvo se podijelilo. Jedan dio zastupao je interese Mađarske, u kojima je tražio garanciju očuvanja svojih staleških prava, iako je novo vrijeme donijelo ukidanje kmetstva i nove odnose. Drugi dio plemstva borio se uz bana Josipa Jelačića i podupirao njegovu viziju Hrvatske. Godine 1861. naputkom kraljevske dvorske kancelarije u turopoljsku općinu spadaju svi stanovnici, dakle i oni koji prije nisu imali politička prava na temelju svog podrijetla. Posebnim zakonom iz 1895. Plemenita općina Turopolje postaje zemljišna zajednica s posebnom odredbom o nerazdjeljivosti nepokretne imovine Plemenite općine. Po ovom zakonu župan se birao na deset godina. Na temelju ovog zakona Plemenita općina Turopolje djeluje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Ukinuta je 1947. godine. Uspostavom Republike Hrvatske Plemenita općina Turopolje obnovljena je 7. srpnja 1991. (Korišten tekst Muzeja Turopolje)

Turopoljsko Jurjevo

Na Dan sv. Jurja (23. travnja) održava se tradicionalno Turopoljsko jurjevo, slikovit pučki običaj kojim se slavi proljeće kao simbol novog života. Ova poganska tradicija poslije se stopila s kršćanskom legendom o sv. Jurju.

Zanimljiva tradicija, zamrla za vrijeme prošlog režima, ponovno je obnovljena krajem osamdesetih godina.

Slavlje sv. Jurja obilježava se ophodom mladića i djevojaka po selima, skupljanju darova, pjevanju jurjevskih popijevki i paljenju jurjevskih krijesova.

U organizaciji i programima Turopoljskog jurjeva okuplja se gotovo čitavo Turopolje: Plemenita općina turopoljska, Turistička zajednica grada, Pučko otvoreno učilište, Kulturno-umjetnička društva… Jurjevske svečanosti započinju misom u crkvi sv. Jurja u Odri, a nastavljaju se svečanom jurjevskom povorkom od Velike Gorice do starog grada Lukavca. Povorku u Velikoj Gorici, Gradićima i Donjoj Lomnici dočekuju pučkim veselicama, a glavni događaj zbiva se navečer u samom gradu Lukavcu.

Ispred njegovih zidina organizira se kulturno-umjetnički program koji završava velikim jurjevskim krijesom. Turopoljsko jurjevo na ulicama grada i okolnih mjesta, te ispred i u gradu Lukavcu, okuplja oko desetak tisuća posjetitelja.

Kurije

Kurije ili dvorovi ostavština su turopoljskih majstora drvenog graditeljstva, od kojih je još nekoliko sačuvano na području grada. Bile su to obiteljske ili ladanjske kuće bogatijih stanovnika Turopolja. Većinom su građeni od drveta, no znalo ih je biti i djelomično zidanih. U prizemlju kurije nalazile su se gospodarske prostorije, a na katu su se nalazile sobe.

Kurija Modić-Bedeković

Na području Turopolja najpoznatija je i najočuvanija kurija Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici koju je 1806. godine dao sagraditi turopoljski asesor i potomak stare plemenitaške obitelji Petar Modić. Kod njezine izgradnje poštovao se raspored prostorija kao i kod ostalih takvih objekata. Na njezinu katu sačuvana je ‘povijest’.

Podni mozaik od bijelog šljunka i crnih riječnih školjaka, prelijepe peći, stilski namještaj, slike poznatih i nepoznatih umjetnika, svjetiljke i porculan, rodoslovlje obitelji Modić i mnogobrojne sitnice prošlih vremena.

U dvorištu je sukačnica, prostorija za spremanje i pripremanje hrane, a osobitost okućnici daje prastaro stablo lipe.

Od ostalih sačuvanih kurija tu je još župni dvor u Starom Čiču, jedini sačuvani drveni župni dvor na ovom području. Temelje mu je blagoslovio župnik Juraj Rusan 1831. godine, građu su osigurali župljani i grofica Erdödy, a izgradili su ga majstori iz Bukevja. Cijelo vrijeme u njemu je čuvana bogata župna biblioteka od 928 knjiga, među kojima je i najstariji primjerak iz 1561. godine.

Alapićeva kurija u Vukovini još postoji, ali je u vrlo lošem stanju, prvenstveno zbog neriješenih vlasničkih odnosa koji su prepreka njenoj obnovi i zaštiti. Imanje je 1496. godine kupio Baltazar Alapić od hercega Ivaniša Korvina.

Sada se u dijelu kurije i njezinu dvorištu nalaze radovi poznatog turopoljskog i hrvatskog kipara, ujedno i jednog od vlasnika kurije, Maldena Mikulina.

Čardaci

Drvene kuće građene na kat s prekrasno izrezbarenim trijemovima i vanjskim stubištima u čijem prizmelju su se nalazile gospodarske prostorije, a na katu prostorije za boravak obitelji. Takve drvene čipke graditeljskih ruku još se mogu vidjeti u dijelu Turopolja: Mraclinu, Buševcu, Peščenici, Dužici…

Drvene crkve i kapele

Turopoljske ljepotice, drvene kapelice, jedinstvene su u svijetu po načinu gradnje i po svojoj ljepoti. Gradili su ih palirski i tesarski majstori i njihove družbe od hrastovih greda, većinom iz Turopoljskog luga. Krovovi su prekrivenihrastovim pločicama (šindrom). Na širem području koje obuhvaća i Pokuplje i Posavinu do danas je sačuvano 11 drvenih kapela, a na samom području Grada Velike Gorice tri: Svete Barbare u Velikoj Mlaki, Ranjenog Isusa na Plesu i Ivana Krstitelja u Buševcu. Svaka za sebe je reprezentativni primjerak turopoljske pučke drvene graditeljske baštine.

Kapela Svete BarbareKapela Svete Barbare u Velikoj Mlaki najljepša je i najočuvanija takva kapela na području grada.

Prvi spomen o njoj nalazimo u kanonskoj vizitaciji iz 1692. godine iako je postojala i ranije. Tijekom vremena više je puta pregrađivana i obnavljana. Po tipu gradnje to je jednobrodna kapela s trostrano završenim svetištem. Pored svetišta je sakristija. Grede od kojih su izvedene stijene spojene su na način tzv. njemačkog ugla. Iz krova, pokrivena šindrom, izdiže se nad svetištem tornjić. Najstariji dio crkve iz 17. st. sačuvan je u dijelu svetišta s apsidom.

Struktura gradnje iz 18. st. i barokno ukrašavanje uglavnom je sačuvano u zoni današnje lađe. U postbaroknom razdoblju dograđena joj je veća sakristija te zvonik pred pročeljem. Godine 1912. magistar Bogdan iz Bukevja prigradio je pjevalište uz glavno pročelje i trijem (“pristašek”) nad južnim ulazom. Tom prigodom je urezao 1642. godinu kao podatak o početku gradnje i 1912. godinu kao završetak kad je kapela dobila svoj konačni izgled.

Slikovno bogatstvo kapele sv. Barbare jedinstveno je. Tabulat s kasetama oslikan je biljnim motivima, dok je drvena oplata stijena u unutrašnjosti oslikana uresima, buketima cvijeća u vazama i nizom likova svetaca među kojima je ikonografski najzanimljivija sv. Kümmernisse s donatorom M. Basarovićem. Djelo je to više anonimnih majtora.

Glavni krilni oltar vrlo je zanimljiv, a potječe iz 17. stoljeća. Na zatvorenom dijelu retabla nalaze se u dva horizontalna reda prizori Muke Kristove (Krist na Maslinskoj gori, Krist pred Pilatom, Bičevanje i Krista krune trnovom krunom – gornji red, te Krist pred narodom, Krist nosi križ, Krist na križu između Bogorodice i Ivana Krstitelja s Marijom Magdalenom pod križem i Skidanje s križa – donji red).

Na otvorenom dijelu retabla prikazi su iz života i muke sv. Barbare (Barbarin bijeg iz roditeljske kuće, Barbaru hvataju u bijegu, Barbara pred sucem Mercijanom i Barbarina smrt). Na glavnom oltaru nalazi se slika sv. Barbare.

Uz crkvu je prenesen jednokatni drveni čardak s trijemom od rezbarena drveta koji služi kao župni dvor i zajedno s crkvom čini skladnu cjelinu. Pozornost privlači i mala drvena komora za čuvanje žita, ostatak nekadašnjeg crkvenog gospodarstva.

Kapela Ranjenog Isusa

Kapela Ranjenog Isusa na Pleškom polju sagrađena je kao zavjetna kapelica Rozalije Plepelić. I danas ima izgled kao i nakon gradnje 1896. godine. Podignuta je od hrastovih greda, izuzetna po posebnom rješenju gradnje trijema s neobično položenim zvonikom zbog kojeg je zabatno krovište produženo tako da se zvonik naslanja na dva stupa trijema i proteže na stupovima. Grede zabata bogato su ukrašene. U kapeli se nalazi križni put rađen u drvetu, rad domaćeg kipara naivca Mate Mihinice, nastavljača tradicije turopoljskih majstora u drvetu.

Kapela sv. Ivana Krstitelja

Kapela sv. Ivana Krstitelja u Buševcu bila je uzor za izgradnju niz drvenih kapela u turopolju i Pokuplju. “Nebo od dasaka”, rekao je čuveni putopisac Matko Peić kad ga je put nanio u ovu kapelu.

Prvi zapis nalazimo u kanonskoj vizitaciji od 1668. godine, iako se po natpisu na kaležu iz 1653. godine i na zvonu iz 1662. godine može pretpostaviti da je postojala i ranije. Ukrašavanje kapele počelo je krajem 17. stoljeća. Više puta je pregrađivana i obnavljana. Godine 1768. u kanonskoj vizitaciji spominje se nova kapela koja je imala ugrađenih dijelova iz stare te preneseni oltar. Tlocrt je kapelepravilan.

Na trostrano svetište nastavlja se pravokutna lađa, odvojena od svetišta slavolukom. Na kapeli se nalazi pet prozora koji završavaju polukružnim nadvojem. Prozorčić u sakristiji najizvorniji je, zatvoren željeznim “gatrama” i drvenim priklopom. Kod ove kapele novina je u rješenju pročelja. Krov se skošeno spušta nad pročelje, a nad njegovim se sljemenom diže zabatni zvonik. Na kapeli su vidljivi tragovi njezinog višekratnog obnavljanja kao i različiti slogovi drvenog graditeljstva. Glavni oltar iz 1696. godine posvećen sv. Ivanu Krstitelju izuzetno je reprezentativan za ovakvu drvenu kapelu, ali zahtijeva hitnu obnovu. Komponiran je klasično, s po dva stupa sa svake strane, a između njih nalaze se niše s kipovima. U sredini je kip sv. Ivana Krstitelja. Gornji kat ima sa svake strane po jedan stup, a vrh kompozicije čini Bog Otac. Oltar je ukrašen bogatom baroknom rezbarijom akantusova lišća. Svod kapele oslikan je likovima svetih apostola i predstavlja primjer pravog pučkog slikarstva.

(Korišteni tekstovi K. Matković Mikulčić)